KOMENTAR | Gaslighting na Kolindin način

Nemam vremena, a ni potrebe, osvrtati se na svaku izjavu političara. Ponekad se pitam da li je uopće moguće prepričati racionalno njihove iracionalne, ili u najblažem slučaju, kontradiktorne rečenice. Moram li to?
Ulagati kognitivni napor da razmontiram teze koje ne stoje u trenucima kada razmišljam o nečem sasvim drugom nije uvijek ugodno. No ipak, pokušat ću zadržati sabranost.

Pa da krenem redom – gđa. Kitarović je rekla da nikada ne bi pokušala zaustaviti objavu u medijima. Izjavu je dala povodom navodnog pokušaja stopiranja priče u slovenskim medijima od strane patera Tolja, koji je navodno tražio da se konkretna priča o navodnom ilegalnom prisluškivanju slovenskih dužnosnika od strane naše Sigurnosno-obavještajne agencije, ne objavi. Stvar postaje teža ako pater Tolj to traži u ime Vlade Republike Hrvatske. Navodno.

No da se vratim na izjavu gđe. Kitarović i obrazložim zašto sam skeptičan o vjerodostojnosti iste.
Slučaj smjene gosp. Dragana Lozančića, bivšeg ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, inicirala je upravo gđa. Kitarović, kada je SOA-a legalnim metodama obrađivala osobu koja je bila operativno zanimljiva, a u čijem se društvu našla. Radi se o Zdravku Mamiću.

Tada sam pisao, a sada ponavljam, da nije odgovornost Sigurnosno-obavještajne agencije, već njena to što se našla u društvu kriminalca, te time „upala u kadar“.
Teško mi je vjerovati da osoba koja je inzistirala na smjeni čovjeka samo zato što je radio svoj posao ne bi pokušala utjecati i na medije. Samo zato što rade svoj posao.

Teško mi je vjerovati da osoba koja putuje u Irsku da bi mladima uputila apel da se vrate u RH – iako je evidentno da to ne žele – poštivala ičiju volju, ičiji izbor. Tim više što zna da mnogi od onih koji su otišli, i nas koji na tome radimo, to ne činimo zbog ekonomskih, već puno dubljih razloga – a svode se na jedan – ova država zahvaljujući lošim odlukama političara poput nje, koje su postale Zakon, nije poput Švicarske koja svojim građanima jamči slobodu od Vlade. Pod tim se ne misli na anarhiju, već se u pitanja koja se tiču isključivo osobnog integriteta država ne upliće.

Mladi, i ljudi općenito, žele biti samostalni, žele pravni okvir koji će ih zaštititi kao pojedince i omogućiti im napredovanje, a ona promiče Stockholmski sindrom, mentalitet čopora, jer za nju je prihvatljivo da žrtve (građani) bezuvjetno vole svoga zlostavljača (državu).
Kako će ih takva država, ako je i sama izvršitelj nasilja na makro razini, zaštiti od nasilja na mikro razini? A mladi mogu biti svakakvi, ali glupi nisu – oni jako dobro znaju da im onaj tko ih je zarobio nepotrebnim i nehumanim zakonima neće omogućiti slobodu.

Advertisements

KOMENTAR | Novinarstvo lišeno analitike

Opće je poznata stvar da ukoliko previdimo neke faktore dobijemo krivi rezultat.
U konkretnom slučaju, vidim dva različita naslova, dvije oprečne teze.
A gdje su konkretni podaci?
Provjerljivi su i dostupni svima, a činjenice tko hoće može provjeriti i na terenu. Dovoljno je kraće putovanje. I ne mora se ići predaleko.
Podaci, a vadim ih iz sjećanja, su slijedeći – rješavanje stambenog pitanja na klasičan način jednako je teška zadaća i u Londonu, i u Parizu, kao i u ostalim razvijenim gradovima.

Brojke kažu ovo – najmoprimac mjesečno za stanovanje u Londonu mora izdvojiti oko 2, 000 £, a prosječne plaće iznose oko 1, 100 £ neto. Trebam li napomenuti da su potražnja i ponuda u neskladu? A nije zgorega promotriti i shvatiti da Brexit Britaniju vodi u slijepu ulicu. Ah da, ulice. Ulice Londona vrve od beskućnika. U Parizu je priča slična, s razlikom da je tamo još teže iznajmiti stan, jer francuski zakon ne dozvoljava, čak ni uslijed neplaćanja rente, deložaciju najmoprimca zimi. Posljedica? Najmodavci su skeptični i morate dokazivati već dokazano – da ste financijski pismeni, da imate stabilne prihode etc. I opet to sve. Pa se čini jednostavnije, što većina mlađe populacije i čini, živjeti i raditi u Co-Work prostorima. Jeftinije je, a i sigurnije od Hostela.

Čak i u Beču, u kojem je za smiješno malen iznos od 450€ (pa naviše) moguće realizirati najam i više nego pristojnog stana, s tim da su prosječna primanja oko 1, 500 €, a socijalna naknada iznosi 800 € – nije moguće izbjeći beskućnike – iz jednostavnog razloga – probila se granica prenapučenosti. Ljudi je previše (oko 1 700 000 stanovnika), a stanova premalo. Ili su zauzeti. A preostale koji su slobodni ne biste ni besplatno, ako imate ikakve kriterije. U zoru sam izbrojao šećući od Erdberga do Fiakerplatza mnoštvo mučnih prizora, izdvojit ću starijeg gospodina koji je spavao na ulici. U vreći za spavanje.

Što hoću reći – gospodin Markovina ima pravo na svoj pogled, ali ne može to nazvati studijom. Dobro, možda pristranom studijom. Jer po čemu se to Split, osim po mediteranskom mentalitetu i nekim svojim običajima, u ekonomskom pogledu razlikuje od bilo kojeg grada? I zar misli da bi Austrijanci ulagali svoje znanje i trud („Kako je rečeno, tu su studiju izradili konzultanti iz austrijske tvrtke IC Consulenten i Austrijskog instituta prostornog uređenja te njihovih suradničkih tvrtki, a za njezinu izradu Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) dala je oko 600 tisuća eura.“) u nešto što je osuđeno na propast? I ne mogu ne postaviti to pitanje – otkud takav pesimizam?

The ticket to return

Everything is on our side more than ever, but I don’t have an illusion that things will be easier as we are getting older.
Even when we have the right cards in our hands we need to make more than one wise decision.

While I’m breathing fresh air near the Main, I’m thinking about you – how you become more beatiful as you are getting older.

My heart is on your side more than ever, but even when I have in my pocket the ticket to return to you, I have to make more than one wise step.

My home is where we are

It doesn’t matter where I was born, my home is where you are.
It doesn’t matter how many miles is between us, ’cause love has never asked for price.

I know we are old enough to write our story on our own.
I know you are old enough to be naked in front of me without self-doubt.

Look into my eyes, in that moment every question will be gone ’cause you will know the answer.
Don’t look into my past, all those women were just my wrong way to survive nights without you.

Look into my eyes while I’m standing in front of you naked, you’ll see that I will not search for place to escape ’cause my home is where we are.

That’s why I love you

You know I always needed more than empty body.
I’ve been searching for some deeper melody under warm skin in hot summer nights.

I know you never had a fear of growth, and that’s why I choose to belong to you.
You didn’t care for rumours, ’cause you knew life is too short to dive in their shallows.

You didn’t accept to be hostage of one town and that’s the type of courage I prefer.
You never needed the tribe to make a step for yourself and that’s why I love you.

My heart still sleeps in your arms

It’s nothing new for me, coffee always has a special taste only at the airports.
There is nothing lyrical in the colors of this night, I saw similar picture thousands of times but today I’m stuck between you and the Alps more than then, my heart still sleeps in your arms no matter where I’m landed.

I never believed in destiny, I knew we have to choose our own ways.
I didn’t believe in love at first sight, passion too often could make us blind.
I was avoiding the chance to place this story on the strings.

Even when I was close enough I was swimming across this passion like I passed the river which always was wild in a different way.
When you were close enough I tried walking through fire between us which was always warm in a different way.

I wasn’t one of those who would tell you that they will die for you, I chose then like I choose today to live for you.
I tried walking through those feelings like they were not that chord what I’ve been searching for.
I chose a longer way to your lips, but after all those women only you have the right to call me yours.
My heart still sleeps in your arms no matter where I’m landed.

Preduboke rijeke teku u nama

Prebrzo život ide da ga pratim, shvatim svaki stih, svaku notu odsviram na vrijeme.
Prebrzo prolaze dani da svaki vlak uhvatim.

Znam da neću moći uvijek naći prave riječi kada krene nevrijeme.

Prebrzo prolaze sati i znam da neću stići dovoljno ti dati.
Prekratke su, mila, noći, a preduboke rijeke teku u nama i neće nam za rukom poći ispit svaku kap prije svitanja.