O PRIOPĆENJU AUTOKLUBA SIGET: Apatija umjesto podrške žrtvi

Zanimljivo je da se autori teksta priopćenja Autokluba Siget ne osvrću na žrtvu. U fokusu je Škaro kojem kao da pišu pismo preporuke – a njegove reference ni njihova poslovna postignuća nemaju nikakve veze sa konkretnim kaznenim djelom koje je počinio.

K tome, predsjednik Hrvatskog autokluba Slavko Tušek je naveo da su i ranije postojale indicije o Škarinom nedoličnom ponašanju (https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3560441/predsjednik-hak-a-o-slucaju-skaro-zao-mi-je-te-zene-mislim-da-nije-bila-jedina/), a u priopćenju Autokluba Siget stoji da nisu imali takvih saznanja (https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3560525/o-uhicenom-skari-se-oglasio-i-ak-siget-profesionalno-se-radi-o-osobi-visokih-managerskih-sposobnosti/).

Jesu li propustom, što je također KD neprijavljivanja kaznenog djela (ukoliko je bilo tko imao saznanja), doveli do toga da ime još jedne žene bude na popisu žrtava?
Jesu li ignorirali činjenicu da takav čovjek predstavlja sigurnosni rizik za zaposlenice kao što i sada u tekstu priopćenja upravo ignorantski preskaču ženu koja će morati nastaviti živjeti sa tim teretom?

Bi li sastavili ovakvo priopćenje ukoliko bi žrtva bila netko njima blizak? Bi li tada žrtva bila prešućena ili bi se zauzeli za njena prava?

Advertisements

KOMENTAR | Promocija modernog ropstva pod krinkom skrbi za stare i nemoćne

Pisao sam kratak osvrt na jedan od novijih Zakona koji smatram spornim iz više razloga. Nisam imao vremena detaljno razraditi temu, pa sada želim, iako s vremenskim odmakom, temeljitije iznijeti svoja stajališta. U tekstu što ga prilažem (https://vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2759455/nebriga-o-starijima-oblik-je-nasilja-zanemarivanje-roditelja-kaznjavat-ce-se-i-zatvorom/) piše što se sve smatra nasiljem prema starijim osobama: „Riječ je o situacijama koje dovode do uznemirenosti starije osobe, ili vrijeđaju njezino dostojanstvo i tako joj izazivaju patnju, bilo tjelesnu ili duševnu.“
Prvo, zadiranje u nečiji Living Will od strane tvoraca ovoga Zakona može također vrijeđati dostojanstvo, kao i inteligenciju, što ću kroz tekst pokušati obrazložiti.
Drugo, roditelji koji od potomaka očekuju da im budu besplatna radna snaga, nemaju vrline roditelja, već karakteristike robovlasnika. Kao takvi, osjećat će patnju zbog svojih neprirodnih očekivanja, a ne krivnjom srodnika koji samo, pazite krimena – žele sačuvati svoju mentalnu i fizičku snagu kako bi mogli brinuti o sebi i osobi s kojom su odabrali koračati kroz život, te ostvariti svoje poslovne interese. Čak i u slučaju gdje bi se osigurala materijalna naknada, bolovanje itd., takva očekivanja svode se na promociju prisilnog rada, kada je to protiv volje osobe.

Usudit ću se usporediti to sa kaznenim djelom podvođenja, gdje također postoji materijalna dobit za prostitutku, ali ona nije slobodna da „zarađeni“ novac troši kako želi ni da izađe iz kriminala i pritom izbjegne osvetu svodnika, emotivne ucjene i sve što s time ide u paketu.

U Britaniji, takvo ponašanje roditelja, ukućana općenito, tretiraju kao domestic violence (nasilje u kućanstvu), a RH, ma koliko sporo prepoznala neka ponašanja kao poticanje modernog ropstva, i propisala Zakon koji ga promiče pod krinkom skrbi za stare i nemoćne, ima, tome nasuprot, i Zakon o suzbijanju trgovine ljudima.

Trgovina ljudima nije samo seksualna eksploatacija konkretne osobe, već i svaki pokušaj penetracije u integritet pojedinca, kojeg se pokušava navesti da postupa protivno svojoj volji na svoju štetu, a u korist trećih strana.

Država treba naći načine da olakša život starim ljudima, ali ne preko leđa njihovih potomaka, posebno ne onih koji zadaću koju pred njih stavlja ne žele preuzeti, čak ni pod prijetnjom zatvora, jer – da bi istu ispunili morali bi izvršiti intelektualno-emotivni suicid.

Zar živjeti po tuđim pravilima nije gore od zatvora? Podsjeća me ovo sve na retoriku crkve, koja se svodi na jedno – pretvori svoj život u pakao i ići ćeš u raj. Sva ta priča oko toga da se sin (Krist), podvrgava volji Očevoj, koja za njega znači smrt, oduvijek mi je bila odbojna, jer sugerira, kako to svećenici često govore, odricanje od sebe, poništenje, koje oni zovu Božjom voljom. Dakle, svoje sebične porive predstavljaju kao Božju volju i ne vide u tome ništa sporno. Država, s druge strane, to dopušta, a i sama veliča smrt mladića u punoj snazi kao žrtvu za „majku“ domovinu. Svi mi koji se tome opiremo smo nezahvalni, ne dišemo hrvatski itd.
Imam potrebu napomenuti da osobno nisam protiv nacionalne sigurnosti i prava na nužnu obranu nacionalnih interesa. Svatko tko me poznaje zna koliko držim do vojske i redarstvenih snaga. Ono čemu se protivim je kult nacije, ono od čega zazirem su nepotrebni ratovi, kao i nepoštivanje volje pojedinca koji uloži prigovor savjesti na poziv u vojnu službu.
Nadalje, nisam protiv zdravog majčinstva. Ono što me smeta je kult majčinstva. Mišljenja sam da ženu majčinstvo niti kvalificira za nešto, niti je diskvalificira, jer žena ima vrijednost i ljudsko dostojanstvo neovisno o tome je li majka ili ne.
I posljednje, nije mi namjera vrijeđati ičije vjerske osjećaje, jer nemam potrebu tumačiti nevidljivo i ulaziti u to da li Boga ima ili ne. Mišljenja sam da, ukoliko postoji, ne odgovara slici koju RKC izlaže, jer logika mi govori da neko nadnaravno savršenstvo ne bi imalo potrebu čovjeka porobiti sobom, niti drugim ljudima.

Da skratim, gdje god se čovjeka lišava slobode odlučivanja ne poštuje se njegovo pravo na osobnost, ni njegovo vrijeme, a kada se radi o potomcima koji su u braku/životnom partnerstvu, narušava se bračni/partnerski integritet koji je Ustavom RH zajamčen.

Ako ima netko kome je pravo osobnosti nepoznat pojam, preporučam rad prof. Alda Radolovića – Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 27, br. 1, 129-170 (2006) – u kojem, među ostalim piše: „U subjektivnom smislu je pravo osobnosti pravo određenog pravnog subjekta od svih drugih subjekata tražiti i ostvarivati poštivanje i razvoj vlastite osobnosti u skladu sa stupnjem psiho-socijalnog razvoja. Zahtjev je upućen svima trećima, državi također, jer je ona vrlo često ne samo kršitelj tuđeg subjektivnog prava osobnosti nego i promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti. Država, međutim, s druge strane jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava.“

Država je, dakle, i u slučaju ovog Zakona „promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti“, no isto tako „jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava.“ Kako? Za početak, da se laički izrazim, bilo bi dobro da zakonodavci prestanu sugrađane tretirati kao Pepeljuge, sluškinje koje će bez prigovora ispunjati svaki njihov zadatak. Jer, u ovom slučaju, zadatak je države da poveća kvotu stranim radnicima, sa licencom njegovatelja, a ne da teret skrbi prebacuje na ukućane.
S istom onom strašću s kojom je vlast donosila odluke zbog kojih su njegovatelji u velikom broju otišli iz države, treba sada otvoriti vrata inozemnim radnicima koji žele raditi i živjeti u RH. U protivnom, povećat će se broj odlazaka, jer ljudi, među ostalim, odlaze i zbog ovakvih zakona koji su, kako sam naveo, problematični na više razina. Podsjetit ću ovdje i na izjavu g. Mladena Karlića „da mladi često odlaze iz RH zbog teških roditelja koji im zagorčavaju život“ (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mladi-odlaze-iz-hrvatske-zbog-teskih-roditelja-koji-im-zagorcavaju-zivot—520442.html).
Izjava nekima nije najbolje sjela, jer eto, iznijeti činjenice da nažalost nisu svi roditelji uredu, izaziva zgražanje.
Još jedna od posljedica je da bi primjena ovakvog Zakona u praksi rezultirala time da se žrtve obiteljskog nasilja opet izloži počinitelju, pod krinkom skrbi, a to je izrazito neetično. Znam za slučaj gdje je biološki otac počinio KD silovanja u pokušaju, a djevojka je bila pozvana od Centra za socijalnu skrb, da se skrbi o njemu kada je onemoćao, iako su imali saznanja o njegovim prijestupima. Događaju se i obrnute situacije, na štetu roditelja. Čitao sam, između ostalog o slučaju gdje je čovjek seksualno zlostavljao maloljetnika, a sud mu je ublažio kaznu navodeći kao olakotnu okolnost njegovu skrb za majku. Koja bi to majka željela, uz pretpostavku da je normalna, da o njoj skrbi seksualni predator?

Nadalje, ovaj Zakon je i matematički i tehnički neprovediv, jer ako se pred ljude, bilo da su zaposleni, ili aktivno traže zaposlenje, stavlja zadaće koje oduzimaju resurse u obliku vremena i zdravlja, a oba su nužan preduvjet za ekonomsku neovisnost i nužnu separaciju od roditelja, poručuje im se da ne bi trebali imati svoj život. Kada se čovjeka zatrpa sa dodacima, teško da će ispuniti svoje primarne zadatke.

KOMENTAR | Monopol na seksualnost

Nema smisla trošiti vrijeme i riječi na tekst autora koji odriče pravo na kritičko mišljenje, dok isto sebi dopušta, no ipak ne mogu se oteti potrebi da kažem, napišem, što je kraće moguće komentar na autorov monopol na seksualnost, jer gospodin sugerira da moraš biti dio zajednice da bi bio to što jesi, što podsjeća na doktrinu crkve (od koje autor predmetnog teksta zazire) – jer po njima ti nisi ti, ukoliko ne potpišeš svaki paragraf Kanonskog prava.

Pa krenimo redom – autor teksta tvrdi da je konzervativan pogled na svijet nespojiv sa homoseksualnošću, a dotiče se i akronima LGBT, pa eto, imam potrebu reći da postojimo i mi transrodni (u mom slučaju ftm) koji smo konzervativni i ne vidimo se pod „kapom“ akronima LGBT, niti idemo na Pride, niti je operacija predmet našeg interesa, jer nismo queer. Queer je, barem tako definicija kaže, trajno remećenje, a mi koji težimo harmoniji nikako se ne vidimo u tom “sportu”.

Nadalje, ja nikad nisam bio u ormaru da bih se trebao očitovati. Sa svoje 4 godine rekao sam roditeljima što hoću, a što neću.
Lagati za mene nije bila opcija, jer sam i sa to malo godina držao do poštenja.
U školi sam također iznio stvari onakvima kakve jesu. I platio cijenu za to. Jer, bilo je zlostavljanja, ali, ne osjećam se žrtvom, jer što bih se ja stidio što je netko agresivan – ni više ni manje prema meni, nego prema drugim ljudima. Jer, pazite stvar – i druge tuku, pljuju itd.
I sad ja čitam od gospodina koji je izašao iz ormara kada su prošle formativne godine, da eto, ja nisam ja, jer sam konzervativan.

Konzervativnost, ispravno shvaćena, uopće ne znači ono što on misli da znači, jer konzervativnost je čisti individualizam, koji autor (kada njemu to odgovara) zagovara dok lamentira o zajednici, a očito je da od šume kolektiva ne vidi stablo – sebe kao jedinku.

Nije zbog tebe

Kad pitaš kako sam poželim izreći sve što ne smijem u trenutku ovom, jer želim da te poštedim (k’o jednom davno) svega kroz što prolazim.

Želim da ti o Suncu pričam i dok kiše liju, želim da te nasmijem, a ako suza krene, htio bih da znaš da nije zbog tebe.

Nije zbog tebe još jedna u nizu noć bez sna, htio bih da znaš.
Nije zbog tebe ovo putovanje što godinama traje samo zbog tog’ što ne umijem pristati na njihovu laž da život je preživjeti, a ja želim živjeti zbog sebe, za tebe, za nas.

Higher cause

In a different way we are talking but we are travelling to the same coast.
On the different way we are walking but we will stand up for the same goal.
I believe in us, we share the same hope, the same dream about freedom.
We are working for a higher law, not applause.

Everything you did was more than simple step ahead in the times like this.
Sometimes between flights I’m thinking of words you said.
You didn’t hide who you are or ask for the price.
That’s quite unusual in the world like this.

You will always make a difference, because you were wise enough to stay different.
Like waves our souls are colliding, everything I ever searched in a woman in you I have found.
You are working for a higher cause, not applause.

KOMENTAR | Gaslighting na Kolindin način

Nemam vremena, a ni potrebe, osvrtati se na svaku izjavu političara. Ponekad se pitam da li je uopće moguće prepričati racionalno njihove iracionalne, ili u najblažem slučaju, kontradiktorne rečenice. Moram li to?
Ulagati kognitivni napor da razmontiram teze koje ne stoje u trenucima kada razmišljam o nečem sasvim drugom nije uvijek ugodno. No ipak, pokušat ću zadržati sabranost.

Pa da krenem redom – gđa. Kitarović je rekla da nikada ne bi pokušala zaustaviti objavu u medijima. Izjavu je dala povodom navodnog pokušaja stopiranja priče u slovenskim medijima od strane patera Tolja, koji je navodno tražio da se konkretna priča o navodnom ilegalnom prisluškivanju slovenskih dužnosnika od strane naše Sigurnosno-obavještajne agencije, ne objavi. Stvar postaje teža ako pater Tolj to traži u ime Vlade Republike Hrvatske. Navodno.

No da se vratim na izjavu gđe. Kitarović i obrazložim zašto sam skeptičan o vjerodostojnosti iste.
Slučaj smjene gosp. Dragana Lozančića, bivšeg ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, inicirala je upravo gđa. Kitarović, kada je SOA-a legalnim metodama obrađivala osobu koja je bila operativno zanimljiva, a u čijem se društvu našla. Radi se o Zdravku Mamiću.

Tada sam pisao, a sada ponavljam, da nije odgovornost Sigurnosno-obavještajne agencije, već njena to što se našla u društvu kriminalca, te time „upala u kadar“.
Teško mi je vjerovati da osoba koja je inzistirala na smjeni čovjeka samo zato što je radio svoj posao ne bi pokušala utjecati i na medije. Samo zato što rade svoj posao.

Teško mi je vjerovati da osoba koja putuje u Irsku da bi mladima uputila apel da se vrate u RH – iako je evidentno da to ne žele – poštivala ičiju volju, ičiji izbor. Tim više što zna da mnogi od onih koji su otišli, i nas koji na tome radimo, to ne činimo zbog ekonomskih, već puno dubljih razloga – a svode se na jedan – ova država zahvaljujući lošim odlukama političara poput nje, koje su postale Zakon, nije poput Švicarske koja svojim građanima jamči slobodu od Vlade. Pod tim se ne misli na anarhiju, već se u pitanja koja se tiču isključivo osobnog integriteta država ne upliće.

Mladi, i ljudi općenito, žele biti samostalni, žele pravni okvir koji će ih zaštititi kao pojedince i omogućiti im napredovanje, a ona promiče Stockholmski sindrom, mentalitet čopora, jer za nju je prihvatljivo da žrtve (građani) bezuvjetno vole svoga zlostavljača (državu).
Kako će ih takva država, ako je i sama izvršitelj nasilja na makro razini, zaštiti od nasilja na mikro razini? A mladi mogu biti svakakvi, ali glupi nisu – oni jako dobro znaju da im onaj tko ih je zarobio nepotrebnim i nehumanim zakonima neće omogućiti slobodu.

KOMENTAR | Novinarstvo lišeno analitike

Opće je poznata stvar da ukoliko previdimo neke faktore dobijemo krivi rezultat.
U konkretnom slučaju, vidim dva različita naslova, dvije oprečne teze.
A gdje su konkretni podaci?
Provjerljivi su i dostupni svima, a činjenice tko hoće može provjeriti i na terenu. Dovoljno je kraće putovanje. I ne mora se ići predaleko.
Podaci, a vadim ih iz sjećanja, su slijedeći – rješavanje stambenog pitanja na klasičan način jednako je teška zadaća i u Londonu, i u Parizu, kao i u ostalim razvijenim gradovima.

Brojke kažu ovo – najmoprimac mjesečno za stanovanje u Londonu mora izdvojiti oko 2, 000 £, a prosječne plaće iznose oko 1, 100 £ neto. Trebam li napomenuti da su potražnja i ponuda u neskladu? A nije zgorega promotriti i shvatiti da Brexit Britaniju vodi u slijepu ulicu. Ah da, ulice. Ulice Londona vrve od beskućnika. U Parizu je priča slična, s razlikom da je tamo još teže iznajmiti stan, jer francuski zakon ne dozvoljava, čak ni uslijed neplaćanja rente, deložaciju najmoprimca zimi. Posljedica? Najmodavci su skeptični i morate dokazivati već dokazano – da ste financijski pismeni, da imate stabilne prihode etc. I opet to sve. Pa se čini jednostavnije, što većina mlađe populacije i čini, živjeti i raditi u Co-Work prostorima. Jeftinije je, a i sigurnije od Hostela.

Čak i u Beču, u kojem je za smiješno malen iznos od 450€ (pa naviše) moguće realizirati najam i više nego pristojnog stana, s tim da su prosječna primanja oko 1, 500 €, a socijalna naknada iznosi 800 € – nije moguće izbjeći beskućnike – iz jednostavnog razloga – probila se granica prenapučenosti. Ljudi je previše (oko 1 700 000 stanovnika), a stanova premalo. Ili su zauzeti. A preostale koji su slobodni ne biste ni besplatno, ako imate ikakve kriterije. U zoru sam izbrojao šećući od Erdberga do Fiakerplatza mnoštvo mučnih prizora, izdvojit ću starijeg gospodina koji je spavao na ulici. U vreći za spavanje.

Što hoću reći – gospodin Markovina ima pravo na svoj pogled, ali ne može to nazvati studijom. Dobro, možda pristranom studijom. Jer po čemu se to Split, osim po mediteranskom mentalitetu i nekim svojim običajima, u ekonomskom pogledu razlikuje od bilo kojeg grada? I zar misli da bi Austrijanci ulagali svoje znanje i trud („Kako je rečeno, tu su studiju izradili konzultanti iz austrijske tvrtke IC Consulenten i Austrijskog instituta prostornog uređenja te njihovih suradničkih tvrtki, a za njezinu izradu Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) dala je oko 600 tisuća eura.“) u nešto što je osuđeno na propast? I ne mogu ne postaviti to pitanje – otkud takav pesimizam?