Categories
Poetry Uncategorized

Our love is more than art

When you’ll rest your lips on mine you will feel deep inside I didn’t come to you with only half of my heart.
When you’ll rest your soul in my arms you will feel deep inside of you I didn’t come to you to give you less than you deserve.

When I’ll rest my lips on every part of your body you will feel inside of your heart we share same melody and our love is more than art.
When I’ll rest my soul in your arms you will find out I’m here with my whole heart and that there is no reason for guilt from your side ’cause you cannot steal what already is yours.

When you’ll look into my eyes you will feel deep inside I’ll stay by your side with whole my heart, by my own choice as long as you want it.
I won’t replace you ’cause our love is more than art.

Categories
Politics Uncategorized

Prosvjetni djelatnici i etika

Nad nekim naslovima (izjavama) čovjek na trenutak ostane u čuđenju, kao što sam ja nad ovim (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nastavnici-otvoreno-o-stanju-u-obrazovanju-nasa-profesija-se-omalovazava-i-podcjenjuje-danas-je-u-hrvatskoj-prestizno-zanimanje-blagajnice-u-drogeriji-foto-20191122), iz kojeg kao da izbija jal (u onoj dozi koja je tipična za Balkan) od strane konkretnog profesora prema blagajnicama.

Trenutak je brzo prošao. Kao i čuđenje. Zašto? Zbog činjenice koja mi je jako dobro upisana u memoriji – 70% profesora koje sam susreo kroz život (a susreo sam ih dosta) temeljem njihova vokabulara i ponašanja ocijenio sam kao, Amerikanci bi rekli, pahuljice, jer su se kao razmažena derišta, kada god su za to imali priliku, nepodnošljivo patetično jadali i ogovarali koga stignu.
Takvim svojim ponašanjem fino su se uklapali u stihove Balaševićeve pjesme u kojima progovara o „zatucanim gratis kravatašima, intelektualcima koji važno vrte palce, a kupiš ih za špricer i kavurmu“.

Umjesto da dijele zanimanja na prestižna i ona koja to nisu bilo bi lijepo kada bi imali kapacitet da shvate da postoje samo legalna (i etična) zanimanja i ona koja to nisu, kao i legalno (i etično) ponašanje van radnog vremena, i ono koje to nije.
Bilo bi lijepo kada bi u tom trenutku zastali i prisjetili se svih instrukcija (i ostalih stvari) koje su odradili (i rade) na „crno“, i zapitali se koliko su time oštetili državni proračun.

Od te iste države sada (mnogi od njih) imaju obraza tražiti da im povisi primanja? Je li to etično? Za to razumjeti ne treba im cijeli kapacitet mozga, da uključe makar 6,11%, bilo bi dovoljno.

Categories
Politics Uncategorized

Plenković i demokracija

G. Plenković kaže da se „mora ići u školu“, jer nažalost, u RH je školovanje od kuće ilegalno kao i u Kini.
U svim razvijenim državama školovanje od kuće je legalno. Naravno, radi se o Austriji, Sjevernoj Americi, Italiji, Finskoj, Britaniji, Sloveniji, Češkoj pa čak i Poljskoj, Rusiji i Srbiji (https://en.m.wikipedia.org/wiki/Homeschooling_international_status_and_statistics). Doživio sam pozitivan šok kada sam na listi zagovornika prava na izbor ugledao Indiju. I Rumunjsku.

Ključ demokracije, ispravno shvaćene, je pravo na izbor modela školovanja (i pravo na izbor uopće), jer volja pojedinca je iznad volje države.
Uzalud državi očuvanje teritorijalnog integriteta ako nije kadra prepoznati i uvažiti temeljno pravo – duševni i fizički integritet osobe – pravo na osobnost.
RH je to djelomično učinila sa implementacijom Anticipiranih naredbi (na koje ću bankrotirati ☺) u zakonodavni sustav, međutim, one pokrivaju samo pet situacija, a volja čovjeka za svoj život proteže se na više sfera, pa i na izbor modela obrazovanja.

Osobno sam preferirao školovanje van sustava, jer htio sam uređivati svoj dnevni raspored po svom izboru. Volim učenje, toliko da sam zamolio baku sa 4 godine da me nauči čitati i pisati pa mi je u školi bilo još i više dosadno prvih par godina.
K tome, ne volim sjediti na jednom mjestu satima, i biti okružen ljudima koji nisu moj osobni izbor. Napustio sam redovno školovanje tek poslije završenog drugog razreda srednje Upravne škole, a preostala dva sam završio izvanredno, u privatnoj školi u Zagrebu.

No, ovdje nije riječ o meni i mojim životnim izborima, koliko želim ukazati na činjenicu da postoje i ljudi koji žele drugačiji model školovanja, i da bi zakonodavci u RH trebali skrenuti pogled na pravo pojedinca. Političari u Italiji su u Ustav uveli pravo na izbor modela školovanja. Dok god to političari u RH odbijaju učiniti, pogrešno je da sebe nazivaju demokratima. Nadalje, g. Plenković ignorira činjenicu da je upravo nedemokratska politika omogućujući monopol države nad obrazovanjem omogućila i ovaj bezrazložan štrajk, apsurd u kojem oni koji imaju pristojna i stalna primanja pohlepno zahtijevaju još, apsurd u kojem navodno obrazovani ljudi tvrde da nemaju obraz (dostojanstvo) bez materijalnih ustupaka.

Categories
Politics Uncategorized

KOMENTAR | Promocija modernog ropstva pod krinkom skrbi za stare i nemoćne

Pisao sam kratak osvrt na jedan od novijih Zakona koji smatram spornim iz više razloga. Nisam imao vremena detaljno razraditi temu, pa sada želim, iako s vremenskim odmakom, temeljitije iznijeti svoja stajališta. U tekstu što ga prilažem (https://vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2759455/nebriga-o-starijima-oblik-je-nasilja-zanemarivanje-roditelja-kaznjavat-ce-se-i-zatvorom/) piše što se sve smatra nasiljem prema starijim osobama: „Riječ je o situacijama koje dovode do uznemirenosti starije osobe, ili vrijeđaju njezino dostojanstvo i tako joj izazivaju patnju, bilo tjelesnu ili duševnu.“
Prvo, zadiranje u nečiji Living Will od strane tvoraca ovoga Zakona može također vrijeđati dostojanstvo, kao i inteligenciju, što ću kroz tekst pokušati obrazložiti.
Drugo, roditelji koji od potomaka očekuju da im budu besplatna radna snaga, nemaju vrline roditelja, već karakteristike robovlasnika. Kao takvi, osjećat će patnju zbog svojih neprirodnih očekivanja, a ne krivnjom srodnika koji samo, pazite krimena – žele sačuvati svoju mentalnu i fizičku snagu kako bi mogli brinuti o sebi i osobi s kojom su odabrali koračati kroz život, te ostvariti svoje poslovne interese. Čak i u slučaju gdje bi se osigurala materijalna naknada, bolovanje itd., takva očekivanja svode se na promociju prisilnog rada, kada je to protiv volje osobe.

Usudit ću se usporediti to sa kaznenim djelom podvođenja, gdje također postoji materijalna dobit za prostitutku, ali ona nije slobodna da „zarađeni“ novac troši kako želi ni da izađe iz kriminala i pritom izbjegne osvetu svodnika, emotivne ucjene i sve što s time ide u paketu.

U Britaniji, takvo ponašanje roditelja, ukućana općenito, tretiraju kao domestic violence (nasilje u kućanstvu), a RH, ma koliko sporo prepoznala neka ponašanja kao poticanje modernog ropstva, i propisala Zakon koji ga promiče pod krinkom skrbi za stare i nemoćne, ima, tome nasuprot, i Zakon o suzbijanju trgovine ljudima.

Trgovina ljudima nije samo seksualna eksploatacija konkretne osobe, već i svaki pokušaj penetracije u integritet pojedinca, kojeg se pokušava navesti da postupa protivno svojoj volji na svoju štetu, a u korist trećih strana.

Država treba naći načine da olakša život starim ljudima, ali ne preko leđa njihovih potomaka, posebno ne onih koji zadaću koju pred njih stavlja ne žele preuzeti, čak ni pod prijetnjom zatvora, jer – da bi istu ispunili morali bi izvršiti intelektualno-emotivni suicid.

Zar živjeti po tuđim pravilima nije gore od zatvora? Podsjeća me ovo sve na retoriku crkve, koja se svodi na jedno – pretvori svoj život u pakao i ići ćeš u raj. Sva ta priča oko toga da se sin (Krist), podvrgava volji Očevoj, koja za njega znači smrt, oduvijek mi je bila odbojna, jer sugerira, kako to svećenici često govore, odricanje od sebe, poništenje, koje oni zovu Božjom voljom. Dakle, svoje sebične porive predstavljaju kao Božju volju i ne vide u tome ništa sporno. Država, s druge strane, to dopušta, a i sama veliča smrt mladića u punoj snazi kao žrtvu za „majku“ domovinu. Svi mi koji se tome opiremo smo nezahvalni, ne dišemo hrvatski itd.
Imam potrebu napomenuti da osobno nisam protiv nacionalne sigurnosti i prava na nužnu obranu nacionalnih interesa. Svatko tko me poznaje zna koliko držim do vojske i redarstvenih snaga. Ono čemu se protivim je kult nacije, ono od čega zazirem su nepotrebni ratovi, kao i nepoštivanje volje pojedinca koji uloži prigovor savjesti na poziv u vojnu službu.
Nadalje, nisam protiv zdravog majčinstva. Ono što me smeta je kult majčinstva. Mišljenja sam da ženu majčinstvo niti kvalificira za nešto, niti je diskvalificira, jer žena ima vrijednost i ljudsko dostojanstvo neovisno o tome je li majka ili ne.
I posljednje, nije mi namjera vrijeđati ičije vjerske osjećaje, jer nemam potrebu tumačiti nevidljivo i ulaziti u to da li Boga ima ili ne. Mišljenja sam da, ukoliko postoji, ne odgovara slici koju RKC izlaže, jer logika mi govori da neko nadnaravno savršenstvo ne bi imalo potrebu čovjeka porobiti sobom, niti drugim ljudima.

Da skratim, gdje god se čovjeka lišava slobode odlučivanja ne poštuje se njegovo pravo na osobnost, ni njegovo vrijeme, a kada se radi o potomcima koji su u braku/životnom partnerstvu, narušava se bračni/partnerski integritet koji je Ustavom RH zajamčen.

Ako ima netko kome je pravo osobnosti nepoznat pojam, preporučam rad prof. Alda Radolovića – Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 27, br. 1, 129-170 (2006) – u kojem, među ostalim piše: „U subjektivnom smislu je pravo osobnosti pravo određenog pravnog subjekta od svih drugih subjekata tražiti i ostvarivati poštivanje i razvoj vlastite osobnosti u skladu sa stupnjem psiho-socijalnog razvoja. Zahtjev je upućen svima trećima, državi također, jer je ona vrlo često ne samo kršitelj tuđeg subjektivnog prava osobnosti nego i promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti. Država, međutim, s druge strane jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava.“

Država je, dakle, i u slučaju ovog Zakona „promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti“, no isto tako „jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava.“ Kako? Za početak, da se laički izrazim, bilo bi dobro da zakonodavci prestanu sugrađane tretirati kao Pepeljuge, sluškinje koje će bez prigovora ispunjati svaki njihov zadatak. Jer, u ovom slučaju, zadatak je države da poveća kvotu stranim radnicima, sa licencom njegovatelja, a ne da teret skrbi prebacuje na ukućane.
S istom onom strašću s kojom je vlast donosila odluke zbog kojih su njegovatelji u velikom broju otišli iz države, treba sada otvoriti vrata inozemnim radnicima koji žele raditi i živjeti u RH. U protivnom, povećat će se broj odlazaka, jer ljudi, među ostalim, odlaze i zbog ovakvih zakona koji su, kako sam naveo, problematični na više razina. Podsjetit ću ovdje i na izjavu g. Mladena Karlića „da mladi često odlaze iz RH zbog teških roditelja koji im zagorčavaju život“ (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mladi-odlaze-iz-hrvatske-zbog-teskih-roditelja-koji-im-zagorcavaju-zivot—520442.html).
Izjava nekima nije najbolje sjela, jer eto, iznijeti činjenice da nažalost nisu svi roditelji uredu, izaziva zgražanje.
Još jedna od posljedica je da bi primjena ovakvog Zakona u praksi rezultirala time da se žrtve obiteljskog nasilja opet izloži počinitelju, pod krinkom skrbi, a to je izrazito neetično. Znam za slučaj gdje je biološki otac počinio KD silovanja u pokušaju, a djevojka je bila pozvana od Centra za socijalnu skrb, da se skrbi o njemu kada je onemoćao, iako su imali saznanja o njegovim prijestupima. Događaju se i obrnute situacije, na štetu roditelja. Čitao sam, između ostalog o slučaju gdje je čovjek seksualno zlostavljao maloljetnika, a sud mu je ublažio kaznu navodeći kao olakotnu okolnost njegovu skrb za majku. Koja bi to majka željela, uz pretpostavku da je normalna, da o njoj skrbi seksualni predator?

Nadalje, ovaj Zakon je i matematički i tehnički neprovediv, jer ako se pred ljude, bilo da su zaposleni, ili aktivno traže zaposlenje, stavlja zadaće koje oduzimaju resurse u obliku vremena i zdravlja, a oba su nužan preduvjet za ekonomsku neovisnost i nužnu separaciju od roditelja, poručuje im se da ne bi trebali imati svoj život. Kada se čovjeka zatrpa sa dodacima, teško da će ispuniti svoje primarne zadatke.

Categories
Poetry Uncategorized

Preduboke rijeke teku u nama

Prebrzo život ide da ga pratim, shvatim svaki stih, svaku notu odsviram na vrijeme.
Prebrzo prolaze dani da svaki vlak uhvatim.

Znam da neću moći uvijek naći prave riječi kada krene nevrijeme.

Prebrzo prolaze sati i znam da neću stići dovoljno ti dati.
Prekratke su, mila, noći, a preduboke rijeke teku u nama i neće nam za rukom poći ispit svaku kap prije svitanja.

Categories
Poetry Uncategorized

Suviše te poštujem

Kad na svakoj pori tvojoj zastanem usnama vrelu rosu prolit ćeš po mojim rukama.
Dozvolit ćeš da osjetim koliko se daješ kad se predaješ i pitat ćeš se zašto poslije svega kucam i kad vrata odškrineš.

Sklanjam nas sa kiše glasina, suviše sam svoj da dozvolim da netko treći pjesmu piše o nama.

Suviše te poštujem da pred tebe stavim svu prašinu sa ulica pa pravim se da ne znam što o nama govore, da u moju postelju dolaziš da bar jednom ljubav osjetiš, jer slutiš da vodu drži ono što o meni se priča.

Categories
Poetry Uncategorized

Now you got that chance

Now you got the chance to give your voice for us, because it takes two for this all.

I can be strong for both and sell everything I have to buy hours with you without knowing whether you will be a home or a shelter to me, but do not ask me to search a place for us instead of you because it takes two for this dance.

Now you got the chance to stand for yourself, because you need to be who you are so I could be yours.
I can be strong for both, but do not ask me to make a decision instead of you, because it takes two for this flight.

Categories
Photography Uncategorized

Zagreb Architecture: Hotel Dubrovnik

Categories
Photography Uncategorized

Zagreb: Botanical Garden

Categories
Uncategorized

OTVORENO PISMO PREDSJEDNICI RH

U Zagrebu, 17. 12. 2018.

OTVORENO PISMO PREDSJEDNICI RH, GOSPOĐI KOLINDI GRABAR KITAROVIĆ

Poštovana gđo. Kitarović,

Sada ste, čitam u medijima, ustanovili da RH ima problem. Osvrnuli ste se na mučnu činjenicu da je počinitelj krvnog delikta na slobodi i zapitali se kako je to moguće. Naglasivši pritom da Vaš istup nije pritisak na Pravosuđe.

U tim istim medijima imao sam priliku čitati Vaše osvrte na mučna svjedočanstva žena koje su prošle kroz zahvat kiretaže bez anestetika, i pored toga, kako navode, doživjele psihičko zlostavljanje od strane osoblja. Vi ste tada iznijeli kako biste, citiram Vas, imali svašta za reći o Vašem porodu, no ne želite to koristiti za napad na državu.

U tim istim medijima imao sam priliku čitati Vaš osvrt na napad na štetu pojedinaca koji ne dijele Vaš svjetonazor u pogledu seksualne orijentacije. Tada ste kolokvijalno osudili nasilje kao takvo.

Sada se osvrćete na konkretnu osobu. To je ispravno, no ne mogu ne primjetiti da su Vaše osude nasilja selektivne, i kao takve mučnije su od samog zločina.
Uzrok problema o kojem Vi pričate upravo je činjenica da u RH prevladava selektivna osuda zločina. Radilo se o nasilju u kućanstvu, ili o zlostavljanju na poslu i u školi – priča je uvijek ista. Podilazi se nasilnicima.
Službe se vode pogrešnim kriterijima zaobilazeći mučnu činjenicu da financijska potpora od strane supružnika ili srodnika nije nikakav dokaz da u konkretnom kućanstvu nema nasilja.
Često suprug koji pretuče ženu, tu istu ženu vodi na večeru ne bi li pred drugima ostavio dojam brižnog supruga.
Često roditelji koji maltretiraju potomke istim tim potomcima pokušavaju financijski pružiti podršku.

Tipično za npr. roditelje nasilnike jest da žele da je žrtva blizu. Toliko to žele da bi radije, ukoliko su njihovi potomci kriminalci (počinitelj može biti i žrtva, istovremeno – u konkretnom slučaju počinitelj krvnog delikta je i žrtva emotivnog zlostavljanja od strane posesivnih roditelja, što ga dakako ne ispričava za učinjeno) neprijavljivanjem njihovog kaznenog djela, postali suučesnici u zločinu samo da ne izgube predmet svog obožavanja iz vidokruga uslijed izdržavanja kazne. Najbolji primjer za to je gore spomenuti slučaj u kojem otac sina koji je počinitelj teškog delikta prilikom izricanja Presude naziva malim djetetom. I šverca mu mobilni aparat u kaznionicu. Da se čuju.

Možda Vam se čini da skrećem s teme, no, razmislite bolje. Vi pričate o fasadi. Ja bih radije o interijeru ne želeći pritom skretati pažnju sa slučaja u Zadru. Upravo zbog te mlade djevojke, i svih drugih koji prolaze slično pišem o korijenu problema. A to je prešutno opravdavanje nasilja ili neadekvatna osuda istog – i to upravo tamo gdje ono nerijetko počinje – u kućanstvu.

Nipošto ne pišem ovo, mada je svatko slobodan da pročitano tumači kako hoće, jer me je eto, obzirom da ne živim u skladu sa spolom pripisanim mi po rođenju, frapirala Vaša mlaka reakcija na napad na konkretnu populaciju koje smo moja životna partnerica i ja dio. Nije me frapirala ni činjenica da ne možete, barem tako piše, ni izgovoriti riječ lezbijka. No, ostao sam začuđen nad Vašim općenito dvostrukim mjerilima, jer ista nisu u skladu sa funkcijom koju obnašate.

S poštovanjem,

Dino Hrvat